Političari retko obilaze ova mesta pa ih valja podsetiti da ponekad izađu iz svojih kabineta i suoče se sa stvarnošću, da se prisete predizbornih obećanja i ulože najveći mogući trud da svojim sugrađanima obezbede uslove dostojne čoveka, sportiste, deteta. Mi smo tu da skrenemo pažnju na probleme, da im usmerimo pogled na ono što nije dobro i da ako je moguće utičemo na pozitivne promene u društvu.
Pa da krenemo redom:
Mini pič – teren pun života, ali bez osnovnih uslova za igru
Teren poznat kao „mini pič“ svakodnevno je mesto okupljanja dece i mladih, ali uprkos njegovoj živosti, godinama je zapostavljen i prepušten propadanju. Podloga od veštačke trave je na više mesta pocepana i izlizana, veštačka trava više ne postoji, od nje je ostao samo plastični granulat. Gol linija, linija za šesterac i penal tačka uopšte ne postoje. Ni ograda, tzv. martinela, nije u sjajnom stanju, s obzirom na činjenicu da na više mesta fale daske, konstrukcija je istrošena, a žičana mreža iznad nje na određenim mestima deluje potpuno beskorisno, jer lopta prolazeći kroz nju, često napušta okvire igrališta. U večernjim satima, uslovi za igru su znatno otežani, jer osvetljenje već godinama radi isključivo na jednoj polovini terena.
Golovi, iako izrađeni u potpunosti od metala, deluju neočekivano oštećeno – u meri koja teško može biti rezultat samo intenzivne igre fudbalskom loptom, sa otvorima i deformacijama koje umanjuju funkcionalnost i onemogućavaju zadržavanje lopte. Da situacija bude još gora, gol bliži parkingu toliko je otvoren sa strane, kod tzv. male mrežice, da se godinama unazad koristi i kao neformalni ulaz. A kako i ne bi, kada su takođe i kapije u lošem stanju – jedna je potpuno neupotrebljiva, dok druga nema gornju žičanu mrežu i ne može se pravilno zatvoriti (moguće je samo privremeno pritvaranje, ali već i udarac loptom ili kontakt tokom igre dovoljan je da ih otvori).
Košarkaški teren – od sjaja do zapuštenosti
Pre desetak godina košarkaški teren dobio je novo ruho koje je tada predstavljalo pravo osveženje za sve ljubitelje igre pod obručima. Urađena je rekonstrukcija u vidu iscrtanih linija, dodate su tribine, a na polovinama terena osvanuli su grbovi večitih rivala – Zvezde i Partizana – dok je u samom centru bio naslikan logo sportskog centra. Teren je tada delovao živo, posebno i spremno za uzbudljive mečeve. Danas, nažalost, od tog vizuelnog identiteta ostalo je vrlo malo – linije su gotovo potpuno izbledele, grbovi jedva prepoznatljivi, a na tribinama ne postoji ni jedna jedina stolica.
Međutim, to svakako nisu jedini problemi. Podloga je neravna, sa izraženom uvalom na donjoj polovini terena, što direktno utiče na tok igre. Mrežice na obručima su retko kada postavljene, osim kada ih postave lokalni entuzijasti, i to često uz mnogo truda (obruči nemaju sve prstenove za kačenje, pa se košarkaši snalaze sa onim što imaju, od karabinjera, preko elastičnih traka, do isečenih pertli). Dodatni izazov predstavlja i jedna od tabli, koja odbija loptu tako snažno i nepredvidivo da bi čak i neko poput Nikole Jokića, poznatog po eleganciji u reketu, teško pronašao pravi ugao za uspešno polaganje. Što se tiče osvetljenja, postoji samo jedan reflektor, blago nagnut ka gornjoj polovini terena, zbog čega je taj deo znatno bolje osvetljen, dok donji ostaje u polumraku.
Fudbalski stadion ili zapuštena livada?
Trava na fudbalskom stadionu Kraj Jezera je godinama neujednačena, mestimično previsoka i neravnomerno pokošena, dok je sama površina terena puna neravnina koje ozbiljno utiču na tok igre i bezbednost igrača. Umesto urednog sportskog terena, vizuelni utisak više podseća na zapuštenu livadu, što nimalo ne priliči prostoru na kojem se igraju zvanične utakmice. Tribine su funkcionalne, ali često prljave, i jasno je da čitav teren zahteva redovno održavanje i veću pažnju, ukoliko se želi obezbediti pristojan ambijent za takmičenja i dalji razvoj lokalnog fudbala.
Betonski teren – ogroman potencijal, ali i najveći nemar
Betonski teren koji se nalazi odmah pored sportske hale ima potencijal kakav nijedan drugi u gradu nema – tribine od betona mogu bez problema da prime i nekoliko hiljada gledalaca, što ovaj prostor čini idealnim za veće sportske događaje. Međutim, upravo taj teren je u ubedljivo najgorem stanju. Umesto golova, postoje samo nestabilne metalne konstrukcije bez mreža, košarkaške table su u stanju raspadanja, linije na terenu su ili izbledele ili ih uopšte nema (kredama ih pojačavaju lokalci), a osvetljenje – iako tehnički postoji – nikada nije u funkciji. Četiri velika reflektora, za koje se zna da rade jer su povremeno uključivani u retkim prilikama, danas ostaju ugašeni, bez objašnjenja i bez svrhe.
Zbog potpune tame tokom večernjih sati, ovaj prostor često postaje mesto okupljanja raznih grupacija koje konzumiraju alkohol i ostavljaju za sobom razbijene flaše, smeće i čak komade kamenja koje odvajaju sa oštećenih tribina. Kada svane, pogotovo nakon vikenda i manifestacija, teren je pun stakla i sitnog šuta te potpuno nebezbedan za bilo kakvu upotrebu. Posebno je zabrinjavajuće to što se upravo ovde, s vremena na vreme, odvija i nastava fizičkog vaspitanja za učenike obližnje osnovne škole. Postavlja se logično pitanje: ako reflektori postoje i funkcionišu, zašto se ne koriste? Zašto se prostor koji ima najveći potencijal ostavlja na milost i nemilost propadanju?
Sportska hala – dotrajala i klizava podloga
Iako sportska hala „Čika Duško Jovanović“ predstavlja centralno mesto za treninge i utakmice u zatvorenom prostoru, stanje njene podloge daleko je od zadovoljavajućeg. Parket nikada nije menjan, a u poslednje vreme ne obavlja se ni osnovno održavanje – pod je često prljav, pun prašine i klizav, što ozbiljno ugrožava bezbednost igrača i onemogućava kvalitetan trening ili meč. Problem je tim veći što se radi o sali koja se svakodnevno koristi, kako za školske aktivnosti, tako i za treninge lokalnih klubova.
Uz dotrajalu podlogu, hala se suočava i sa problemom prokišnjavanja – u kišnim ili snežnim danima uobičajen prizor postaju lavori i kofe raspoređeni ispod rupa na krovu, u koje direktno pada kišnica. Sa druge strane, koševi, golovi i veći deo tribina su u relativno dobrom stanju – eventualno nedostaje poneka stolica, ali se taj segment hale održava u pristojnim okvirima. Takođe, moramo istaći da je grejanje u hali izuzetno dobro – prostor se ravnomerno i efikasno zagreva, što omogućava ugodne uslove za treninge i utakmice čak i tokom najhladnijih dana. Ipak, dotrajali parket ostaje ključni problem koji bi trebalo da bude prioritet u svakom ozbiljnom planu za unapređenje hale.
Teniski teren – potencijal koji stoji neiskorišćen
Teniski tereni koji se nalaze u okviru blačkog sportskog kompleksa na prvi pogled deluju očuvano, ali upravo ta gotovo netaknuta šljaka svedoči o njegovoj retkoj upotrebi. Iako su nekada organizovani lokalni turniri i okupljanja rekreativaca, danas je teren mahom prazan, bez redovnih korisnika i sportske dinamike. Nekada visoka cena termina možda je predstavljala prepreku, ali uprkos tome što su cene termina sada značajno niže nego ranije, interesovanje za tenis u gradiću zemlje Novaka Đokovića je, nažalost, minimalno. Utisak je da se ovaj prostor ne koristi u meri u kojoj bi mogao, niti da postoji ozbiljna inicijativa da se oživi kroz sportske sadržaje, promociju rekreativnog tenisa ili školske programe.
Iako ovakvo stanje sportskih terena jasno ukazuje na dugogodišnju zapuštenost i odsustvo bilo kakvog nadzora ili održavanja, čini se da nadležne to i dalje ne zabrinjava. Uprkos svemu, deca svakodnevno dolaze, igraju i okupljaju se, što samo potvrđuje koliko je sport važan u periodu odrastanja. Ipak, bez osnovne sanacije i makar minimalnog ulaganja, ovakvi prostori ne mogu ispuniti ni elementarne uslove za bezbednu i dostojanstvenu igru.
Da li neko od nadležnih razmišlja o sportu? O sportistima, rekreativcima i ostalim građanima koji se godinama sablažnjavaju sa katastrofalnim stanjem sportskih terena sa jednom nebrigom i odsustvom svake vrste razumevanja za mlade naraštaje?